Snijeg se može tehnički definirati kao padavina sastavljena od kristala vode zaleđene još u oblacima.
Ti kristali, spajajući se međusobno i razdvajajući se, formiraju snježne pahuljice koje padaju na zemlju.
Snijeg je laganiji od leda i kiše, jer unutar pahuljica zadržava zrak, pa je dobar toplinski i atmosferski izolator - što je dobro za klice u tlu na koje padne snijeg, ali je loše za ljude koje snijeg zatrpa, jer uskoro ostaju bez zraka.
Budući da se može oblikovati, snijeg je instrument dječjih igara, jedna od paradigmatskih dječjih zimskih radosti.
I odrasli su izmislili sportove na snijegu, alpske i nordijske discipline, koji čine glavninu repertoara zimskih olimpijskih igara.
Sasvim je drukčiji pogled na snijeg onih koji moraju putovati po gradovima, cestama, željezničkim prugama. Njima je snijeg smetnja i opasnost, trošak i gubitak vremena.
“Snijeg” je u hrvatskome staroslavenskog i praslavenskog podrijetla (“snęg’”), zajedničkoga s baltičkim jezicima, kako pokazuju litavski “sniegas” i pruski “snaygis”, a indoevropska osnova mu je “*snoyg(w)-h-os”, odakle gotski “snaiws”, švedski “snö”, engleski “snow”, njemački “Schnee”, staroiranski “*snig” itd.
Gluhak vidi podrijetlo u nostratičkome “*šingU”, sve s istim značenjem, koje bi dalo uralski “*šünge” (led), a izvan nostratičkih jezika sinotibetanski “*š’ng” (led), u Siouxa “*sni” (hladan) itd. Očito, posrijedi je veoma stara riječ, svojstvena manje-više svim potomcima male grupe ljudi koja je napustila Afriku i razmiljela se s potomcima po Evraziji i Americi.