Porotnik je ili član porote, sudskog vijeća sastavljenoga od žrijebanih građana koje presuđuje o vinosti ili nevinosti u anglosaksonskome sudskom postupku (poslije čega sudac utvrđuje kaznu), ili jedan od žrijebanih građana koji zajedno s profesionalnim sucima čine porotno sudsko vijeće koje utvrđuje ne samo krivnju nego i kaznu u kontinentalnome evropskome sudskom postupku. Porote su proizašle iz germanskoga plemenskog prava, a i iz antičkoga republikanskog prava. Suđenje je bilo glavna prerogativa vladara u monarhijama, dok su germanska plemenska demokracija, kao i atenska i rimska (svaka na svoj način) smatrale da suplemeniku, odnosno građaninu, moraju suditi njemu ravni, a čestiti. Taj se sustav neprekidno razvijao u Engleskoj, odakle ga je Napoléon dao presaditi u kontinentalno pravo bazirano na rimskome. Porota nema u Njemačkoj ni u Nizozemskoj, nedavno su uvedene u Španjolskoj i Rusiji, a ovlasti porotnika se razlikuju od zemlje do zemlje. U suvremenom društvu, gdje je sudbena vlast odvojena od zakonodavne i izvršne, nastoji se u prvostupanj- skome kaznenom postupku postići ravnoteža između stručnih sudaca i porotnika, koji u angosaksonskom sustavu djeluju samostalno (ali se često ravnaju po predrasudama sredine), dok su u kontinentalnom sustavu pod utjecajem stručnih sudaca.
“Porotnik” je u hrvatskome izveden iz imenice “porota”, složenice prijedloga “po” i imenice “rota” (zakletva, prisega), staroslavenskoga i praslavenskog podrijetla (usp. “urota”), od indoevropskog “*vro-ta” (zapovijed, zavjet, zakon; u sanskrtu “vratám”) iz korijena “*wer-” (reći, govoriti), odakle grčki “eíro” (kažem), latinski “retor”, latinski “verbum”, njemački “Wort”, engleski “word” (sve: riječ) itd.