U moru indie i crowdfunded igara teško se izdvojiti iz gomile. Čak smo i svjedoci poznatih imena iz renomiranih studija koji odlaze u nove avanture u “potrazi za kreativnošću”. Betrayer je bio itekako zanimljiv koncept još otkako se pojavio na Steam Early Access-u, a sada konačno možemo vidjeti oko čega se digla tolika buka.
Crno bijeli svijet
Apsolutno prva i zadnja stvar koja će iskrsnuti kad se priča o Betrayeru je njegov vizualni stil. Igra je naime crno-bijela (iako je ugrađena opcija da se boja doda), sa jedinom iznimkom crvene boje, kojom su obojani neprijatelji, interaktivne stvari i još pokoji detalj zbog pojačavanja dojma. Vrlo slična stvar se mogla vidjeti u filmu Sin City Roberta Rodrigueza i Franka Millera. Iako ovo je igrin “adut” ostavimo to za kraj i krenimo redom.
Betrayer započinje kao malo koja moderna igra (koje većinom imaju potrebu voditi vas za ruku), te vas od početka prepušta samom sebi. Igra počinje i vi se budite na plaži sa pogledom na (vjerojatno vaš) nasukani brod. Nema objašnjenja što se i kako dogodilo i nemate ništa što vam govori gdje i kako dalje. Prvih par minuta je dobra slika kompletne igre gdje ćete mahom i biti vođeni primarno svojim instinktom. Nakon kratkog vremena shvatit ćete da niste sami i da se tu događa puno više od onoga što je naočigled bilo vidljivo. Iako to nije nigdje direktno naznačeno Betrayer vuče svoju inspiraciju iz jedne od najvećih misterija našeg doba – Roanoke. Roanoke je bila engleska kolonija u 16. stoljeću na poručuju današnje Virginie koja je jednostavno nestala. Iako je to područje bilo poznato po sukobima sa Španjolcima, kad su Englezi došli provjeriti što se dogodilo nisu našli tragove borbe, a svi su stanovnici nestali bez ikakvih tragova. Do danas nije jasno što se točno dogodilo i pravo je čudo da do sada nismo već vidjeli igrivu interpretaciju tih događaja.
Kao što ste već mogli zaključiti Betrayer je, iako se igra iz prvog lica, daleko od klasičnog FPS žanra. Ovo je mistična avantura gdje je primat stavljen na istraživanje dok bilo kakvi oblici borbe padaju daleko u drugi plan. Morat ćete postepeno istraživati što se dogodilo sa stanovnicima kolonije kroz sitne stvari koje su ostavili za sobom poput pisama i komada odjeće. Sve ćete to raditi na povećoj mapi na kojoj nema nikakvih “quest markera”, a jedini orijentiri će vam biti vaš kompas i rijetka checkpoint lokacija na koje se možete i teleportirati. Ovakav oblik snalaženja se definitivno neće svidjeti svakome.
Već nakon prvih pola sata igre ćete dobiti “sposobnost” prelaska u drugu dimenziju, gdje ćete većinu questova i dobivati. Oni će se svoditi na pomaganje nemirnim dušama, a time ćete polako i saznavati što se događalo prije vašeg dolaska. Koncept je dobar, no prava je šteta da su to većinom obični “fetch-questovi” koji vrlo brzo postaju dosadni i repetativni, a jedini izazov predstavlja orijentacija u prostoru.
Iako ćete neprijatelje većinom pokušati izbjeći, kad do borbe dođe, poželjet ćete da igrate nešto drugo. Borba je, kao i questovi iznimno dosadna i repetativna. Developeri su očigledno htjeli dočarati realnost borbe tog vremena (kubure imaju 1 metak i dugo se pune), tim postupkom su ubili svu zabavu koja se u tom aspektu mogla imati. U igri ćete susresti svega nekoliko vrsta neprijatelja koji uključuju par oblika demonskih konkvistadora i živuće kosture (u mračnoj dimenziji). Također u borbi igra pravi kontradikciju sama sebi jer potiče stealth pristup, da bi onda A.I. bio skriptiran, te ga samim time nemoguće zaobići. Na taj način su ograničili igru na linearnost, iako se iz ostatka dalo zaključiti da im je namjera bila napraviti potpuno nelinearno iskustvo.
Crno bijeli svijet II
Monokromatičnost igre je svakako nešto na što nismo navikli, ali vrijedi istaknuti da se puno truda uložilo da vizualni stil ne našteti samom gameplayu. Nikad se nećete naći u situaciji da nešto propustite samo zato što nema boje, što znači da je developerima funkcionalnost bila na prvom, a izgled na drugom mjestu. Iako Betrayer nema govoreni dijalog, pa čak ni soundtrack, zvučni efekti su jednostavno zapanjujući. Vjetar koji njiše krošnje, životinje koje čujete, ali nikad ne vidite, pa čak i koračanje po visokoj travi i grmlju ostavlja bez daha. Ovo je igra koju bismo voljeli odigrati uz VR hardver poput Oculus Rifta.
Izgled bez sadržaja
Betrayer je igra koja ostavlja jak prvi dojam, ali je generalno vrlo plitka i zapravo bolje izgleda i zvuči nego što se igra. Dosadni i repetativni questovi i neprijatelji igru čine ispodprosječnom. Smatramo da bi puno bolja bila da se borba izbacila u potpunosti, te se sve skupa svelo na istraživanje misterija, te sakrivanje i izbjegavanje neprijatelja, kao što je to napravio prošlogodišnji izvrsni survival horor Outlast. Ovako kako je ispalo bismo prije stvarnog igranja igre, preporučili gledanje Betrayera dok ga netko drugi igra, što je loše, jer koliko god nešto dobro i zanimljivo izgledalo igre postoje zbog igranja, a ne gledanja.