Počevši još od SimCitya raznih simulacija izgradnja gradova ne nedostaje. Pribrojimo li tome i mnogobrojne “tycoon” igre koji su se također na neki način dotakle te tematike slobodno možemo zaključiti da igrači vole takav tip igre.
Povodeći se za tom premisom proizvođači City Lifea nisu odveć riskirali uvođenjem revolucionarnih novosti. Klasični scenario i sandbox način igre nikog neće iznenaditi, kao niti već isproban način upravljanja kamerom i korisničkim sučeljem.
Rasne napetosti
City Life ne dozvoljava veće zahvate na terenu poput uklanjanja brda ili izrade umjetnih jezera. Malo poravnati teren ćete uspjeti, ali ako vas zadesi kakva planina usred terena za izgradnju grada morat ćete se pomiriti s činjenicom da tu nećete moći graditi. Pomalo smo razočarani nedostatkom spomenutih mogućnosti, ali s druge strane radi se o donekle realnom scenariju.
Prvi korak u izgradnji svakog grada je odabir lokacije za smještaj gradske vijećnice. Nakon toga valja početi graditi kuće i zgrade te svu potrebnu infrastrukturu. Najvažnije je osigurati električnu energiju i zbrinuti otpad koji se gomila neviđenim brzinama. Isprva nećete moći izgraditi ni policijsku stanicu niti primjerice vatrogasnu postaju što je “nevažno” sve dok ne bukne prvi požar. Za razliku od požara koji se ne događaju odveć često nepostojanje policije će vas u vrlo kratkom roku stajati glave.
Jedna od najvećih novosti igre jest šest “supkultura” koje obitavaju u svakom gradu. Premda novac nije jedina stvar koja odvaja stanovnike vašeg grada on je jedan od važnijih faktora. Već na samom početku izgradnje svakog grada teško da ćete izbjeći rasne nemire i prosvjede, a ne budete li oprezni kada se grad poveća prosvjedi vam mogu uništiti sav trud. Igra u svakom slučaju karikira i pretjeruje sa nasiljem i netrpeljivošću između pojedinih skupina stanovnika, ali vam također nudi i mnogo načina na izbjegnete nerede. Prilikom izgradnje zabavnih sadržaja poput restorana bit će vam jasno naznačeno za koji sloj ljudi je taj restoran namijenjen. Ista situacija je i sa kućama. Rješenje je dakle separacija. Doslovce morate imati po jednu četvrt za svaku od pojedinih skupina stanovnika i na ta način ćete najlakše izbjeći nemire. Zvuči i izgleda totalno rasistički, ali je u svakom slučaju bolje nego slati policiju na ulice.
Visinu poreza i sličnih nameta ne možete regulirati. Jedini način da dođete do novca bez kojeg ćete ostati prije ili kasnije je podizanje dugoročnog kredita koji odmah počinjete otplaćivati. Još jedna metoda smanjenja troškova je uništavanje zgrada i postrojenja čije održavanje previše košta.
Solidno
Grafika prati trenutne standarde i ponajprije oduševljava kada je riječ o detaljima. Spustite li se među običan puk igra vam dopušta da se slobodno prošetate ulicama i gledate detalja poput napisa na oglasima i svađa između ljudi. Zvuk je također solidan, ali glazba se prečesto ponavlja i ubrzo ćete ju poželjeti isključiti.
Najveći minus igre su izrazito skromne mogućnosti upravljanja financijama što vam neće dopustiti da u potpunosti iskoristite potencijal pojedinih četvrti. U sandbox načinu igranja taj nedostatak manje dolazi do izražaja i dopušteno vam je da se posvetite glavnom problemu: rasnim nemirima. Katkada će vam se činiti da se cijela igra svodi samo na odjeljivanje pojedinih četvrti, ali i tada se radi o prilično zanimljivoj igri.