Kao što je poznato, Izvanraspravno je vijeće Županijskoga suda u Zagrebu donijelo odluku temeljem koje Rahim Ademi neće vrijeme do suđenja ni tijekom suđenja morati provesti u pritvoru. Ta odluka nije u javnosti pobudila veću pozornost iako bi trebala, ne zbog Ademija kao osobe, nego zbog cijelog niza pitanja koja proizlaze iz takve sudske odluke. Jer, ne zaboravimo, riječ je o zakonu spojenih posuda zato što jedna (pravosnažna) sudska presuda može na razini sudske prakse postati obvezujuća i u ostalim slučajevima. U predmetu Ademi - Norac svoju odluku još nije donio Vrhovni sud i stoga je treba očekivati s velikom pažnjom jer će ona na stanovit način određivati sudsku praksu kada god bude riječ o pritvoru vezanom uz kazneno djelo ratnog zločina.
Kakav je kaos u odlučivanju o pritvoru u Hrvatskoj, vidi se i iz predmeta Glavaš, ali i iz pokušaja (zlo)upotrebe sudskih postupaka i pritvora u političke svrhe. Svaki put kada se sudi nekom Hrvatu za počinjene ratne zločine, javlja se orkestrirana kampanja s neargumentiranim tvrdnjama kako srpski zločinci šeću na slobodi i za njih Državno odvjetništvo ne traži pritvor, a Hrvate se unaprijed zatvara. Činjenice, međutim, govore drugačije.
Iz dokumenta što ga je Državno odvjetništvo RH na zatjev ministrice pravosuđa Ane Lovrin dostavilo Vladi, vidljivo je da samo protiv pet osoba (četvero Srba i jedan Hrvat) protiv kojih je vođen postupak za kazneno djelo ratnog zločina nije određen pritvor. Državno odvjetništvo nije tražilo pritvor samo u slučaju Krunoslava Fehira (iz razumljivih razloga, a pogotovo zbog činjenice da je u vrijeme počinjenja navodnoga kaznenog djela imao 15 godina) i Dušana Sinajića (Vukovar) zbog blažeg oblika počinjenoga kaznenog djela, ali je sud ipak odredio mjeru opreza. U svim je ostalim slučajevima Državno odvjetništvo tražilo pritvor, ali rješenjem istražnog suca trojica su okrivljenika (Stojan Vujić i Dobrivoj Pavković iz Bjelovara te Žarko Leskovac iz Vukovara) puštena iz pritvora i određena im je mjera opreza, a riječ je o blažim oblicima počinjenoga kaznenog djela. Odnos optuženih Hrvata i Srba je takav da međunarodna zajednica s razlogom neprestano optužuje da se u kaznenom progonu za ratne zločine primjenjuju etnički, a ne pravni principi.
Posebnu je zbrku u raspravama oko pritvora stvorilo i Državno odvjetništvo koje, zbog političkih odnosa u društvu, nije odmah zatražilo pritvor za Glavaša, zajedno sa zahtjevom za Hrvatskoj treba nedvosmislena praksa koja će se primjenjivati na sve optužene za ratni zločin
ukidanje imuniteta. Tom je "pravnom kaosu" pridonijela i selektivna primjena pojedinih stavaka iz ZKP-a (Zakona o kaznenom postupku) pa se u jednom zahtjevu tražilo da se Glavašu odredi pritvor zbog utjecaja na svjedoke, a poslije zbog stavka 4 - zbog težine kaznenog djela. Cijelom tom kaosu pridonosi i naš ZKP koji ne poznaje obvezatan pritvor ni za jedno kazneno djelo prije pravomoćne presude. Dakle, u svakom pojedinom slučaju samostalno odlučuju suci i sudovi. Budući da tijekom istražnog postupka zadnja instanca za pritvor nije Vrhovni sud, teško je ujednačiti sudsku praksu. Stoga neki pravnici predlažu da se prilikom promjene ZKP-a nabroje i kaznena djela za koja bi pritvor bio obvezatan, kao, primjerice, za ratne zločine, terorizam i organizirani kriminal.
Kao što je poznato, u nas zakon predviđa četiri osnove na temelju kojih je moguće odrediti pritvor: opasnost od bijega, opasnost od utjecaja na dokazni postupak (svjedoci), opasnost od ponavljanja kaznenog djela te sama težina kaznenog djela. Prema tome, na sucu je ili na sudu procjena hoće li odrediti okrivljeniku pritvor ili ne. U slučaju Ademi - Norac Državno je odvjetništvo tražilo određivanje pritvora zbog težine kaznenog djela. Sud je u svom rješenju prihvatio argument Državnog odvjetništva da je izvan svake sumnje kako se počinjena kaznena djela mogu smatrati posebno teškima, ali je ipak odlučio ne odrediti pritvor Ademiju (Norac je ionako u zatvoru), nego je samo odredio mjere opreza. Sama činjenica što neki sud ne smatra ratni zločin, i to počinjen na onako okrutan način i s onako teškim posljedicama, dovoljnim razlogom za određivanje pritvora, dovodi u pitanje opravdanost postojanja točke 4 ZKP-a, u kojoj se govori o težini kaznenog djela. Najgore što se može dogoditi nekom pravnom sustavu je voluntarizam u odlučivanju sudaca. Ipak, budući da se ovdje pritvor ne traži tijekom istrage, nego nakon završene istrage, zadnju će riječ imati Vrhovni sud RH. Njegova će odluka biti na određen način pravac za sudsku praksu i možda otkloni mnoge dvojbe koje će ukloniti utjecaj "ćudljivo raspoložene" javnosti prilikom rasprava o potrebi određivanja pritvora.
Uskoro će se odlučivati o predmetu Merčep. Siguran sam da će dio medija za nj tražiti pritvor jer on u tom dijelu "loše stoji". Neki analitičari smatraju da će slučajem Merčep biti završeni procesi za ratne zločine. Ja pak smatram da će ih biti još dosta, i to ne samo zbog materijala koji stižu iz Haaga, nego i zbog istražnih radnji što ih provode hrvatski organi gonjenja. Kako je, pak, kod nas javnost ćudljiva, neuravnotežena i neprincipijelna, vidi se i iz jednog detalja vezanoga uz generala Čermaka. Prošlotjedni je Globus na naslovnici objavio pravu tjeralicu za Čermakom, tvrdeći kako general prkosi Carli Del Ponte tražeći zapravo "pritvor zbog kršenja uvjetne slobode". Novinar i redakcija na naslovnici su tvrdili da će "Haag preispitati odluku kojom je Čermaku dopustio da suđenje čeka na slobodi jer je više puta bez dozvole napustio kućni pritvor". Ta "napuštanja kućnog pritvora" bila su: 29. 12. prilikom boravka na rođendanu kćeri Mladena Vedriša u restoranu Paviljon, 31. 12. zbog dočeka Nove godine u hotelu Westin i pojavljivanje na Snježnoj kraljici na Sljemenu 4. siječnja. Inače, Čermak odlukom suda ima pravo na neograničeno kretanje unutar Krapinsko-zagorske županije (sljemenska staza nalazi se u toj županiji) te pravo na povremeno kretanje unutar Zagrebačke županije i dvomjesečni boravak na odmoru.
Sve to samo stvara dodatnu zabunu, kako u javnosti, tako i kod dijela pravne struke kada se raspravlja o pritvoru za hrvatske optuženike za ratne zločine. Pogotovo kada se u cijelu tu raspravu pokuša uplesti i način postupanja vezan uz pritvor ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju. Međutim, valja naglasiti da postupanje Tribunala nije obvezno za Hrvatsku i da se u Hrvatskoj postupci vode na temelju naših zakona i naše sudske prakse. Upravo je stoga maksimalna kazna za ratni zločin u Haagu doživotni zatvor, a u Hrvatskoj - 20 godina zatvora. Vrhovni sud će prilikom svog odlučivanja o konačnom i pravomoćnom rješenju vezanom uz pritvor za Ademija imati delikatan zadatak, pogotovo s obzirom na činjenicu da taj predmet budno motre međunarodni promatrači.
Iz navedenih je detalja vidljivo da su gotovo svi Srbi, za koje je tražen pritvor zbog sumnje da su počinili ratni zločin, tijekom postupka bili u pritvoru. I slučaj Glavaš i Ademi mogu poslužiti još jednom kao dokaz etničke opredijeljenosti hrvatskog pravosuđa, što ne bi bilo dobro. Vrhovni sud uvijek ima manevarski prostor za bilo koje obrazloženje presude kroz uobičajenu formu o individualnoj krivnji, ali i individualnom ponašanju optuženih, no Hrvatskoj u ovom trenutku treba jasna i nedvosmislena praksa koja će se pritom podjednako primjenjivati na sve optužene za ratni zločin.
Zvonimir Čičak
Kakav je kaos u odlučivanju o pritvoru u Hrvatskoj, vidi se i iz predmeta Glavaš, ali i iz pokušaja (zlo)upotrebe sudskih postupaka i pritvora u političke svrhe. Svaki put kada se sudi nekom Hrvatu za počinjene ratne zločine, javlja se orkestrirana kampanja s neargumentiranim tvrdnjama kako srpski zločinci šeću na slobodi i za njih Državno odvjetništvo ne traži pritvor, a Hrvate se unaprijed zatvara. Činjenice, međutim, govore drugačije.
Iz dokumenta što ga je Državno odvjetništvo RH na zatjev ministrice pravosuđa Ane Lovrin dostavilo Vladi, vidljivo je da samo protiv pet osoba (četvero Srba i jedan Hrvat) protiv kojih je vođen postupak za kazneno djelo ratnog zločina nije određen pritvor. Državno odvjetništvo nije tražilo pritvor samo u slučaju Krunoslava Fehira (iz razumljivih razloga, a pogotovo zbog činjenice da je u vrijeme počinjenja navodnoga kaznenog djela imao 15 godina) i Dušana Sinajića (Vukovar) zbog blažeg oblika počinjenoga kaznenog djela, ali je sud ipak odredio mjeru opreza. U svim je ostalim slučajevima Državno odvjetništvo tražilo pritvor, ali rješenjem istražnog suca trojica su okrivljenika (Stojan Vujić i Dobrivoj Pavković iz Bjelovara te Žarko Leskovac iz Vukovara) puštena iz pritvora i određena im je mjera opreza, a riječ je o blažim oblicima počinjenoga kaznenog djela. Odnos optuženih Hrvata i Srba je takav da međunarodna zajednica s razlogom neprestano optužuje da se u kaznenom progonu za ratne zločine primjenjuju etnički, a ne pravni principi.
Posebnu je zbrku u raspravama oko pritvora stvorilo i Državno odvjetništvo koje, zbog političkih odnosa u društvu, nije odmah zatražilo pritvor za Glavaša, zajedno sa zahtjevom za Hrvatskoj treba nedvosmislena praksa koja će se primjenjivati na sve optužene za ratni zločin
|
Kao što je poznato, u nas zakon predviđa četiri osnove na temelju kojih je moguće odrediti pritvor: opasnost od bijega, opasnost od utjecaja na dokazni postupak (svjedoci), opasnost od ponavljanja kaznenog djela te sama težina kaznenog djela. Prema tome, na sucu je ili na sudu procjena hoće li odrediti okrivljeniku pritvor ili ne. U slučaju Ademi - Norac Državno je odvjetništvo tražilo određivanje pritvora zbog težine kaznenog djela. Sud je u svom rješenju prihvatio argument Državnog odvjetništva da je izvan svake sumnje kako se počinjena kaznena djela mogu smatrati posebno teškima, ali je ipak odlučio ne odrediti pritvor Ademiju (Norac je ionako u zatvoru), nego je samo odredio mjere opreza. Sama činjenica što neki sud ne smatra ratni zločin, i to počinjen na onako okrutan način i s onako teškim posljedicama, dovoljnim razlogom za određivanje pritvora, dovodi u pitanje opravdanost postojanja točke 4 ZKP-a, u kojoj se govori o težini kaznenog djela. Najgore što se može dogoditi nekom pravnom sustavu je voluntarizam u odlučivanju sudaca. Ipak, budući da se ovdje pritvor ne traži tijekom istrage, nego nakon završene istrage, zadnju će riječ imati Vrhovni sud RH. Njegova će odluka biti na određen način pravac za sudsku praksu i možda otkloni mnoge dvojbe koje će ukloniti utjecaj "ćudljivo raspoložene" javnosti prilikom rasprava o potrebi određivanja pritvora.
Uskoro će se odlučivati o predmetu Merčep. Siguran sam da će dio medija za nj tražiti pritvor jer on u tom dijelu "loše stoji". Neki analitičari smatraju da će slučajem Merčep biti završeni procesi za ratne zločine. Ja pak smatram da će ih biti još dosta, i to ne samo zbog materijala koji stižu iz Haaga, nego i zbog istražnih radnji što ih provode hrvatski organi gonjenja. Kako je, pak, kod nas javnost ćudljiva, neuravnotežena i neprincipijelna, vidi se i iz jednog detalja vezanoga uz generala Čermaka. Prošlotjedni je Globus na naslovnici objavio pravu tjeralicu za Čermakom, tvrdeći kako general prkosi Carli Del Ponte tražeći zapravo "pritvor zbog kršenja uvjetne slobode". Novinar i redakcija na naslovnici su tvrdili da će "Haag preispitati odluku kojom je Čermaku dopustio da suđenje čeka na slobodi jer je više puta bez dozvole napustio kućni pritvor". Ta "napuštanja kućnog pritvora" bila su: 29. 12. prilikom boravka na rođendanu kćeri Mladena Vedriša u restoranu Paviljon, 31. 12. zbog dočeka Nove godine u hotelu Westin i pojavljivanje na Snježnoj kraljici na Sljemenu 4. siječnja. Inače, Čermak odlukom suda ima pravo na neograničeno kretanje unutar Krapinsko-zagorske županije (sljemenska staza nalazi se u toj županiji) te pravo na povremeno kretanje unutar Zagrebačke županije i dvomjesečni boravak na odmoru.
Sve to samo stvara dodatnu zabunu, kako u javnosti, tako i kod dijela pravne struke kada se raspravlja o pritvoru za hrvatske optuženike za ratne zločine. Pogotovo kada se u cijelu tu raspravu pokuša uplesti i način postupanja vezan uz pritvor ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju. Međutim, valja naglasiti da postupanje Tribunala nije obvezno za Hrvatsku i da se u Hrvatskoj postupci vode na temelju naših zakona i naše sudske prakse. Upravo je stoga maksimalna kazna za ratni zločin u Haagu doživotni zatvor, a u Hrvatskoj - 20 godina zatvora. Vrhovni sud će prilikom svog odlučivanja o konačnom i pravomoćnom rješenju vezanom uz pritvor za Ademija imati delikatan zadatak, pogotovo s obzirom na činjenicu da taj predmet budno motre međunarodni promatrači.
Iz navedenih je detalja vidljivo da su gotovo svi Srbi, za koje je tražen pritvor zbog sumnje da su počinili ratni zločin, tijekom postupka bili u pritvoru. I slučaj Glavaš i Ademi mogu poslužiti još jednom kao dokaz etničke opredijeljenosti hrvatskog pravosuđa, što ne bi bilo dobro. Vrhovni sud uvijek ima manevarski prostor za bilo koje obrazloženje presude kroz uobičajenu formu o individualnoj krivnji, ali i individualnom ponašanju optuženih, no Hrvatskoj u ovom trenutku treba jasna i nedvosmislena praksa koja će se pritom podjednako primjenjivati na sve optužene za ratni zločin.
Zvonimir Čičak