Svijet je u svojoj povijesti vidio i više nego solidnu količinu ratova, nedaća i ubijanja, a kako se čini ni budućnost nam nije odveć svjetla. Pored okrutne stvarnosti i igre promoviraju bezrazložno nasilje koje više ili manje utječe na nas. Do pojave Manhunta zaista nismo imali ništa protiv nasilnih igara, dapače Grand Theft Auto: Vice City smatramo jednom od najboljih igara ikada napravljenim ali Manhunt debelo prelazi onu nevidljivu granicu ukusa. Od samog začetka igraće industrije igre su bile nasilne. Počevši od legendarnog Mortal Combata krv se prolijevala na hektolitre no sve je to nekako bilo u granicama normale i djelovalo kao ništa drugo do bezazlene zabave što se za Manhunt jednostavno ne može reći.
It’s just not fun
Koncept Manhunta je prilično jednostavan. Valja ubiti druge prije nego oni ubiju vas, no ubijati valja sa stilom (ako to uopće možemo tako nazvati). Vi ste naime osuđeni na smrt ali dali su vam još jednu šansu za život. Postali ste dio najokrutnijeg i najbolesnijeg reality showa ikada zamišljenog. Naoružani ste uglavnom stvarima koje možete pronaći na ulici poput najlonskih vrećica, stakala i pivskih flaša te morate na što bolesniji i okrutniji način ubijati svoje neprijatelje. Obračunate li se s njima licem u lice redatelj koji vas prati uz pomoć mnogobrojnih kamera pokudit će vas i reći da gledatelji nisu zadovoljni time što ste učinili. Ali stavite li nekom plastičnu vrećicu na glavu i potom mu prerežete vrat komadom stakla to će se smatrati prvoklasnom snimkom. Jedan detalj koji možda najbolje dočarava “mentalno stanje” igre jest činjenica da kada vas ubiju na ekranu ne piše “Game Over” ili “You died” već “Scene Failed!”.
Nasilje koje doseže zaista bolesne razmjere u igri bi još i mogli prihvatiti da je igra zabavna i igriva ali nije. Kompletna igra se sastoji od trčkaranja mračnim ulicama nekog geta u potrazi za pripadnicima raznih bandi koje valja pogubiti. Premda se može ulaziti u otvorene sukobe to nije preporučljivo zato što se dobije manje bodova, a i stvaranje buke privlači druge pripadnike bandi koji spremno dolijeću u pomoć svojim kolegama. Umjetna inteligencija neprijatelja je apsolutna sramota. Naime sve što treba učiniti da vas neprijatelj ne vidi jest sakriti se u neku sjenu. Bez obzira je li neprijatelj udaljen tri milimetra ili trideset metara od vas on vas neće vidjeti. To je zapravo i ideja cijele igre: sačekati neprijatelja sakriven, napasti ga iza leđa i izvesti neki spektakularan kill. Kratki isječci ubijanja zaista graniče sa svakim ukusom ali što je još gore nakon što ih pogledate nekoliko puta postanu krajnje dosadni. Borbe također nisu ništa zanimljivije pošto postoji tek nekoliko načina udaranja. Komentari redatelja poput: “Bravo majstore, fino se redaju ta trupla” su isprva samo neukusni ali nakon što ih čujete sto puta jednostavno dosade.
Grafika je zapravo vrlo dobra čini se da je engine igre vrlo moćan pošto se glavnina igre odvija u polutami koja je odlično dočarana. Kako je cijela igra realizirana kao reality show kada nekog ubijete moći ćete to vidjeti iz nekoliko različitih kutova, a slika će biti zamagljena kao da se radi o lošoj VHS snimci.
Bolesno
Manhunt je igra koju zaista ne bismo preporučili nikome sa slabijim želucem, a toplo preporučamo roditeljima sa mlađom djecom da ih drže podalje od ove igre. Igra ne samo da graniči s ukusom već je i krajnje dosadna. U nekim zemljama je distribucija igre već zabranjena, a vjerujte nam ljudi u tim zemljama neće ama baš ništa propustiti.