Fall of the Samurai je stand-alone ekspanzija za jednu od najboljih strateških igara ikada napravljenih. Samo po sebi se nameće pitanje kako je moguće nadmašiti nešto što je postalo svojevrsni benchmark za buduće igre, kako franšize tako i van nje. Odgovor je vrlo jednostavan -nije se izmišljala topla voda, srž igre je ostao isti, a za promjene se slušalo same korisnike (model koji bi više kompanija trebalo koristiti). S obzirom da ste recenziju Shoguna 2 imali priliku pročitati, fokusirat ćemo se na promjene u odnosu na original.
Related contentIsto, a različito
Prva stvar koja je ključna za ovu ekspanziju je vremensko razdoblje. Sredina 19. stoljeća je jedno od najturbulentnijih razdoblja japanske povijesti jer upravo tada dolazi do (prisilnog) miješanja tradicionalne japanske kulture sa modernom zapadnjačkom. To se odnosilo naravno na svaki aspekt japanskog života (dobro prikazano u filmu “Posljednji samuraj”), ali nama je u ovom slučaju najzanimljiviji onaj vojni. Pri igranju kampanje birate južne frakcije koje su odane caru i zapadnjačkom utjecaju ili birate sjeverne frakcije koje su odane shogunu, odnosno žele tradicionalni Japan. Iako su mogući savezi i sa protivničkim frakcijama, dosta je naglaska stavljeno na osjećaj građanskog rata da imate osjećaj da ste dio nečeg većeg. Tome također pridonosi i činjenica da je vremenski kampanja skraćena (u najdužem slučaju traje 12 godina) i da između poteza prolaze tjedni, a ne mjeseci. To znači da generali ne umiru od starosti i one iskusnije treba itekako čuvati, a sva godišnja doba će biti osjetno duža. Ljeta će značiti dugotrajne pohode u neprijateljski teritorij, a zime će zahtijevati pronalazak zaklona u gradovima kako ne biste izgubili pola vojske zbog hladnoće. Ovim potezom je svemu dan pomalo osobni dodir koji će vas vezati uz vaše generale i saveznike isto onoliko koliko će vas tjerati da više mrzite one s druge strane crte.
Nikad dosada u Total War serijalu nije bilo ovakvog miješanja različitih tipova jedinica na bojnom polju u istom trenutku. Tu će biti svega (pogotovo u središnjem dijelu kampanje), od katana, lukova i strijela, koplja, do puški, pištolja, topova i ultimativnog ubojica pješaka – gatling guna. Napraviti pravi balans je ključno zato što svaka jedinica ima svoje plusove i minuse. Razvoj se događa kroz modernizaciju, koja se događa postepeno i povijesno je točna. Kada počnete kampanju, luk i strijela, mačevi i samurajske specijalne jedinice će nadjačati kratkometne puške i dug reload time riflemana, no kako igra odmiče i puške (pa i vojnici) se razvijaju, mačem nećete moći puno napraviti protiv pravog pucača. Iako povijesno točno, to malo ubija raznolikost jer u završnih par godina kampanje sve frakcije prelaze (odnosno moraju ako žele preživjeti) na “zapadnjačko ratovanje” što je pogotovo nebulozno za sjeverne frakcije koje se protive toj modernizaciji. Ne pomaže niti razvoj modernizacije koji je isti za sve frakcije bez obzira na odanost. Krajnji cilj modernizacije je, između ostalog, i razvijanje pomorskog prometa za dodatne prihode i željeznica. Oboje je iznimno skupo, ali se isplati, pogotovo željeznica koja u trenu prebacuje vojsku sa jednog kraja na drugi.
Related contentOno na čemu se vidljivo poradilo su pomorske bitke i općenito “pomorski dio” igre. Imati flotu je važnije nego ikada jer sada možete granatirati gradove blizu obali kako biste ih oslabili za terensku vojsku, a također je moguće i koristiti topovsku baražu sa brodova u terenskim bitkama. Ukoliko se borba odvija blizu obale, imat ćete mogućnost artiljerijskog napada. Može se izvršiti nekoliko puta za vrijeme borbe i nevjerojatno je razoran, ali ima malu “caku”; naime ne događa se istog trenutka kada ga vi zatražite, već sa 10ak sekundi zakašnjenja, tako da treba paziti da se ne promaši meta jer dobro isplaniran napad može osakatiti protivnika. Borbe na moru su također poboljšane, što uvođenjem novih brodova, što pojednostavljenjem samog koncepta borbe. Sada možete čak i preuzeti kontrolu nad topovima broda i sami ga ispaljivati, no to je manje korisno nego što zvuči. Sve u svemu, takav tip borbe je jednostavno previše dosadan i zahtjeva previše mikro-menadžmenta da bi bio zabavan te ćete vjerojatno kao i mi ići na auto-resolve i baviti se drugim stvarima.
AI je također na visini zadatka, pogotovo na većim težinama i pružit će vam dostojni otpor, kako u samim bitkama (iskorištavanje terena, flankiranje i sl.) tako i izvan njega (granatiranje gradova, željeznica za brži prijevoz trupa i sl.).
Dodatno dotjeran izgled
Na prvi pogled grafički se nije puno toga promijenilo u odnosu na original iz 2011. godine, no kada se približi kamera može se vidjeti da su rubovi glađi, a uniforme i kretnje malo detaljniji nego što su prije bili. Iskreno više od manjih pomaka se nije niti moglo očekivati s obzirom na tako visoke standarde koji su već bili postavljeni. Dijalog i pozadinska glazba su direktno preuzeti iz originala tako da se tu nema što dodavati.
Obvezno štivo
Svi oni koji su koji su igrali Shogun 2 obavezno trebaju nastaviti sa Fall of the Samurai. Svi ostali koji nisu igrali original ili se možda nisu susreli do sada sa serijalom (što je teško zamislivo) svakako bi trebali probati kako je to voditi bitku sa tisućama jedinica na terenu. Nama, fanovima serijala, sada ostaje vidjeti hoće li developeri biti dosljedni sa izdavanjem remakeova jer ako hoće, onda je idući na redu Rome (po nama najbolji dio serijala) kojeg željno iščekujemo.