"Dok spremamo izložbu o povijesti ženskog sporta na Trešnjevci, koju otvaramo krajem travnja, repriziramo turu kvartom za sve vas koji ste ju propustili prošle godine ili želite ponoviti gradivo. Obići ćemo trešnjevačku sportsku infrastrukturu kako bismo iz zaborava izvukle važna imena ženskog sporta, ali i skrenule pozornost na manje poznate sportove, nevidljivi rad u pozadini sportskih uspjeha te na važnost amaterskog i široko dostupnog sporta. Na početku i kraju ture čekaju nas i dva murala Ene Jurov na kojima su oslikane zaboravljene igračice, sportske radnice i navijačice, piše voditeljica ture Ivana Perić.
Turu organiziraju BLOK - Lokalna baza za osvježavanje kulture i Centar za kulturu Trešnjevka. Autori tekstova na mapi ture su Ivana Perić, Vanja Radovanović i Ana Kutleša. Za ilustracije je bila zadužena Ena Jurov, dok su o dizajnu brinuli Zoran Đukić, Hrvoje Živčić i Neva Zidić.
Tura se održava u subotu 23. 3. 2023. u 11h, a okupljanje je ispred Sportske dvorane Trešnjevka (Kutija šibica).
Program "Trešnjevačke igračice: ženski sport u kvartu i svijetu" sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba. Godišnji program BLOK-a u 2024. godini podupire Zaklada Kultura nova.
"Čitava ova ekipa je vrlo aktivna, a njihov zajednički rad među drugim ženama ima točno određene političke namjere. Njihova aktivnost na sportskom polju jedna je od mnogih manifestacija želja da pokažu kako žena može biti, na primjer, i sportaš. A da bi se to pokazalo u ono vrijeme, 1936., 1937., 1938. - trebalo je imati ogroman rezervoar borbenosti", stoji u monografiji Zlatne godine RSD Metalca (1929.-1979.), izdanoj povodom pedesete obljetnice postojanja tog trešnjevačkog radničkog sportskog društva. Ekipa o kojoj se govori Metalčeva je sekcija hazene, igre slične rukometu koja je 1930-ih bila najpopularniji ženski ekipni sport na ovim prostorima.
"Sekciju hazene u Metalcu je vodila sindikalna organizatorica Dragica Končar. Izvještaj sa skupštine društva održane 1937. pokazuje da je rezervoar borbenosti bio potreban i za rad iznutra, među drugovima", dodaje Perić.
"Sekcija nije imala dvoranu za vježbe, pa je zbog toga otpalo dosta članica, a na dan skupštine bilo ih je samo osam. Dragica je kritizirala pojedine članove da nemaju dovoljno razumijevanja za ženski sport i da bi zbog nerazumijevanja sekcija mogla prestati s radom možda u najskorijoj budućnosti", zapisano je.
U Metalcu su se kasnije razvijale razne ženske sekcije, ali nogometna nikad nije zaživjela, ni u tom društvu, ni u drugim sportskim kolektivima na području Trešnjevke. To ne znači da ženskog rada u nogometu nije bilo. U knjižici o tridesetoj godišnjici SD Trešnjevka (1926-1956) spominje se supruga oružara NK Trešnjevka Đuke Prpića, Julka Prpić, priča Perić.
"Koliko stotina dresova i čarapa je prošlo kroz njezine prste. Ona već znade kakova je boja leša na igralištu Šibenika i Odreda, sve preko zamrljanih dresova igrača. Osim toga priprema uvijek za svoju veliku porodicu igrača čaj, a katkada i sendviče", navodi se o Julki.
Fotografije sportskih radnica poput nje, nastavlja Perić, u arhivima je uglavnom nemoguće pronaći, jer su fotoaparati prema njima rijetko bili usmjereni. Njen je lik na materijalima za ovu šetnju stoga proizašao iz mašte ilustratorice Ene Jurov. U zaborav su brzo padale i sportske radnice prvog reda, igračice klubova koji su proslavili Trešnjevku, poput košarkaškog kluba poznatog pod nazivima Industromontaža, Jugomontaža i Monting.
"Kada se govori o košarkašicama, ne mogu se zaboraviti ni imena iz vremena kada su titule bile samo pripremane. Zato ovom zgodom spomenimo već zaboravljena imena: Ankica Tortić, Ivka Tortić, Marija Barundić, Hermina Lisjak, Nada Kiš, Nada Marof, Mira Kupec, Zlata Plesničar, koje su među prvima oblačile zeleni dres", stoji u monografiji izdanoj 1970., povodom 25 godina postojanja kluba. Košarkašice Montinga bile su višestruke prvakinje Jugoslavije i osvajačice Europskog kupa 1980. godine. Njihova druga kuća bila je Kutija šibica, u kojoj su se družile s rukometašicama Trešnjevke i Lokomotive.
Povijest ženskog sporta nije se ispisivala samo u trešnjevačkim klubovima, nego i na školskim igralištima i u dvoranama. Učenica OŠ Augusta Šenoe Lidija Sertić u sastavku ‘Naprijed djevojke‘ objavljenom u listu Naš polet 1966./1967. piše kako na igralištu treniraju često i naporno, ali im uz podršku profesora i rana ustajanja postaju draga. "I često poželimo osjetiti nervozu utakmice i glas sa strane koji nas vodi kroz igralište", zaključuje Sertić.
"Sve je ovo, i mnogo više toga što ne možemo jednom šetnjom i tekstom obuhvatiti, trešnjevački ženski sport. Od onih koje su prale dresove, organizirale tvorničke radnice i odbijale stati u redove fašista do osvajačica europskih titula, profesorica u školama i učenica s loptama u rukama", zaključuje Perić.