Piratstvo u Hrvata i šire (1. dio)
Vaša lokacija: Naslovna

Piratstvo u Hrvata i šire (1. dio)

Wednesday, 28. November 2001. Gordan

Što je zapravo softver? Softver je skup naredbi za računalo koje ono izvršava kako bi nama, ljudima olakšalo ili ubrzalo izvršavanje nekog problema ili posla. Računala su dakle napravljena da pomažu ljudima i bez tog svog softvera tj. uputa kako da rade samo su jedna velika hrpa poluvodiča i lima. Nažalost još nismo kreirali računalo koje bi samo za sebe kreiralo novi softver. Točnije to bi bio oblik napredne umjetne inteligencije do čega pak definitivno nismo došli. Stoga, nažalost čovjek, programeri točnije i dalje moraju kreirati taj softver. Iza jednog kvalitetnog programa stoje mjeseci ako ne i godine rada desetak, a često i stotinjak ili više ljudi. Naravno i strahoviti trud za koji oni računaju da će im se isplatiti novčano pošto ćete vi i svi ostali ljudi koji budu željeli koristiti njihov program platiti. Ne platite li im kradete nešto njihovo. Zakonski to se naziva intelektualno vlasništvo. Premda većina ljudi zna da je kopiranje CD-a ilegalno ne vide razlog zašto to ne bi učinili pošto to “svi rade”, a u Hrvatskoj još nisu zabilježene ozbiljnije sankcije protiv “kućnih” korisnika ilegalnog softvera. Dakle slažemo se svi – kopiranje CD-a je ilegalno. No, pogledajmo jednu drugu situaciju. Počela je nova školska godina svi imaju novu knjigu iz fizike osim vas. Zašto? Pa nema je više u Školskoj Knjizi. Što će vam reći profesor, a nažalost vjerojatno i roditelji? Pa sine posudi tu knjigu da ti je mama kopira na poslu. I mama ne samo da će vam je kopirati nego će vam staviti i onaj lijepi spiralni uvez (sve pod uvjetom da radi u državnoj firmi). Mama očito nije pročitala da na unutrašnjoj stran korica knjige piše: “Niti jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikovog pismenog dopuštenja.”. Interesantno je li? A vjerujte na svakom CD-u piše isto to: “Zabranjeno kopiranje ili umnožavanje CD-a ili bilo kojih njegovih dijelova.”. Ali dragi čitaoče jeste li ikada čuli da je netko kažnjen jer posjeduje i čita kopiranu knjigu. Pogledajte samo stanje na fakultetima. Svaki drugi student ima barem par kopiranih knjiga. Znamo, knjige su skupe i svi i kopiraju, pa zašto ne biste i vi?

Kako je sve počelo

Od kada se počeo masovnije proizvoditi komercijalni softver, dakle negdje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća zna se za piratstvo u informatičkom smislu. Ovi drugi oblici postoje već jako, jako dugo. Naime programeri vjerojatno nisu ni sanjali kakve će muke imati da bi naplatili svoj trud i muku i vjerujte do dana današnjeg nisu pronašli pravi i učinkoviti način da zaštite svoj proizvod. Prve igre koje su dolazile na nekoliko disketa imale su poprilično bijedne zaštite. Igra bi vas najčešće pitala za neku riječ koja se nalazi na toj i toj stranici priručnika. Naravno što je ljude sprječavalo da skeniraju taj priručnik i stave ga na Internet – apsolutno ništa. Negdje tih godina počele su se razvijati i prve piratske grupe. Bilo ih je mnogo, a do danas se primjerice održao “Razor 1911″. Razor je i danas izrazito cijenjena grupa diljem svijeta i dečki koji u njoj rade profesionalniji su od mnogih ljudi koji se bave računalnim biznisom. Kako bi prikrili da rade nešto loše, protuzakonito pirati, “crackeri” i ostali pravdali su se visokim cijenama igara. Istina je igre su vrlo skupe (a u Hrvatskoj su pak izrazito skupe) i mnoge od njih ne vrijede ni tri lipe, no to pirate nikako ne opravdava. Usto, na kraju svakog opisa piratske igrice koji se nalaze najčešće u nfo datotekama stoji rečenica tipa: “Potičite proizvođače softvera. Ako vam se sviđa ova igra kupite je”. Znači vi samo isprobavate softver kako bi vidjeli da li je dovoljno dobar. Usto ispada da dajete sirotinju programerima. A jeste li čuli za demo ili shareware? Skrivali su se i iza mnogih pravnih smicalica poput onih da “crack” kao takav nije ilegalan ukoliko ga ne koristite. Sve je to istina no i dalje nije u redu da nekom nešto kradete. Jedan sudac u Americi je rekao piratu: “Pa da li bi vi došli susjedu u kuću i ukrali mu televizor?”. Mladić je sav zbunjen promumljao: “Pa naravno da ne, nije to isto, …”. No sudac mu je rekao “Je gospodine, je”. Shvativši da je šali kraj proizvođači su se počeli “nadmudrivati” sa piratima tj. počeli ulagati ozbiljna sredstva kako bi zaštitili svoja ulaganja.

Kopirati je tako lako

Isprva nije svatko doma imao CD/DVD snimač i cijena im je bila vrlo paprena. Tako je primjerice oko 1999. godine jedan prazan CD koštao nekih 15 DM (njemačke marke, za slučaj da imamo i mlađe čitatelje koji nisu živjeli u to doba :-)) pa piratstvo nije bilo nešto čime se bavio svaki klinac iz kvarta. Razne “hardverske” zaštite poput snimanja na 80 minutne CD-e koje nije bilo lako nabaviti ili zapisivanje nekih podataka na dijelove CD-a s kojih rekorder ne može čitati neko vrijeme su funkcionirali. No ne zadugo. Svjetski proizvođači hardvera nisu mogli odoljeti velikoj zaradi od prodaje snimača i cijena im je padala i padala. Danas snimač CD/DVD-a možete dobiti legalno (unatoč nekim pokušajima ZAMP-a da to ne bude tako) za dvjestotinjak kuna, a pošteni prazan medij za 3-4 kune. Sve to je jako ljutilo proizvođače igara, a naravno i ostalog softvera. Popularizacijom Interneta problem je postajao sve gori i gori. Svaku novu zaštitu pirati bi probili za dan-dva.
U Hrvatskoj je prisutan oblik piratstva koji se ne susreće svugdje, usudili bi se reći da je čak i “pošten”. Kada kod nas kada kupujete CD dobro znate da je “spržen” i nitko vas ne uvjerava da nije. Isto tako vi svom piratu platite prazan CD i neku relativno malu naknadu za trud i struju koju je potrošio. No u nekim drugim zemljama poglavito razvijenijim postoji drugi oblik piratstva. Vi platite punu cijenu softvera, reda veličine 50 EUR, a on je zapravo kopiran. Čak niti trgovac u dućanu koji vam je prodao CD ne zna da je kopiran. Izračunajte samo kolika je zarada na recimo 1000 prodanih CD-a piratskih CD-a po punoj cijeni. Unosno praktički koliko i prodaja droge.

Piratstvo u brojkama

Prije dvije godine u Americi je izračunato da softverske kompanije godišnje izgube oko milijarde dolara zbog pirata (svota se penje na 5 milijardi ako se uračuna i gubitak od piratskih filmova i glazbe). Usporedbe radi ima dosta zemalja kojima je godišnji narodni bruto dohodak samo nekoliko puta veći od onog što Amerika izgubi. Istraživanja pokazuju da je 28% softvera u Sjevernoj Americi ilegalno, 68% u Latinskoj Americi, čak 80% u Istočnoj Europi dok negdje oko 43% u Zapadnoj Europi. Naprosto je žalosno gledati brojke jedne Rusije gdje je oko 98% softvera piratskog. Kod njih je potpuno normalno da čovjek stoji na ulici i viče: “Novi Office, novi Office, dam da prodam! Novi Office!”. Nažalost niti u Hrvatskoj situacija nije pretjerano bolja. Brojka se kreće oko 90% za naravno ilegalan softver. Najžalosnije je to što mnoge državne firme koriste ilegalan softver, a radi se od desetinama tisuća ilegalnih kopija Windowsa pa je logično da si neki mali kućni korisnik misli –”Zašto i ja onda ne bi imao kopirane Windowse?”. Dok se ne promijeni stav ljudi i dok svi ne shvatimo da je kopiranje CD-a jednako bilo kakvoj krađi neće doći do promjene. A promijeniti se moraju i legalni distributeri tako da snize cijene igara i programa.
U idućem dijelu teksta možete čitati o brojnim načinima zaštite CD-a, njihovim primjenama, načinu funkcioniranja i naravno kopiranja.





Kategorija: Editorial Komentari Nema komentara »
Tagovi: editorial, piratstvo, cracks, presnimavanje-CDa

Comments Closed

Comments are closed.



Facebook preporuke




Vic dana

Želje nimfomanki
Ulovile tri nimfomanke zlatnu ribicu i ona im obeća ispuniti svakoj po jednu želju.
Prva zaželi da ju je*e jedan crnac.
Druga zaželi da ju je*u tri crnca.
Treća zaželi da ima sina nogometaša, koji igra za Barcelonu i da taj sin puca penal, promaši ga kako bi Barcelona izgubila i da mu onda cijeli stadion je*e mater.

Arhiva viceva dana