Kada je nijemac Gunther Holtorf 1988. iz prodajnog salona izvezao svoj novi terenac, Mercedes G-klase, nije niti sanjao kako će mu automobil u potpunosti promijeniti život, odvesti ga na nezapamćenu avanturu i učiniti ga slavnim.
Gunther, koji je preminuo prije dvije godine u 84. godini života i njegova G-klasa koju je od milja nazvao Otto, 26 su godina (od 1988. do 2014. godine) putovali svijetom, posjetili 215 država i prevalili 897.000 kilometara u avanturi koja je izgledala kao scenarij za budućeg kandidata za Oscara. Stvar postaje još zanimljivija uzmemo li u obzir da o njegovoj avanturi više od dva desetljeća nitko ništa nije znao.
Sve je čitavo vrijeme radio bez sponzora, medijske pompe, blogova, Facebooka, članaka u tisku ili spektakularnih TV reportaža. Bez velikih priprema, s dva stara Leica fotoaparata, hrpom rezervnih dijelova za automobil, malo većom svotom novca i svojom tadašnjom ženom jednog je dana jednostavno odlučio otići na put. Put koji će ući u povijest kao drugi najduži "roadtrip" u povijesti čovječanstva.
Trideset godina radio je na visokim pozicijama u Lufthansi i aviokompaniji Hapag-Lloyd Flug te se zasitio posla ali i zaradio veliku svotu novca koja će omogućiti njegovu avanturu. Putujući čitavim svijetom zrakoplovima čeznutljivo je iz visine promatrao ceste koje se gube u bespućima divljih kontinenata i donio odluku. Dat će otkaz i idućih nekoliko godina provest će s nogama čvrsto na zemlji. I istražiti mnoge od tih cesta koje je promatrao iz oblaka.
Prvotni plan je bio otkriti Afriku tijekom nekoliko mjeseci putovanja koji su se na kraju pretvorili u dvije godine. No oduševljenje životom na cesti s Guntherom nije djelila njegova supruga. Afrika koja ga je toliko očarala postala je poprište ljubavnog brodoloma. No, on nije odustajao, želio je nastaviti s putovanjem, a kako se ne bi morao boriti sa samoćom u njemački tjednik "Die Zeit" dao je oglas – Tražim ženu za druženje i zajednička putovanja.
Javila se Christine, 34-godišnjakinja iz Istočne Njemačke i nije previše razmišljala. Odlučila mu se pridružiti na putovanju za koje nitko od njih nije znao kada bi moglo završiti.
Na žalost svoju avanturu života Gunther nije završio niti s Christine iako je ona skoro do svog zadnjeg trenutka bila uz njega. Godine 2003. razboljela se od raka i s opakom se bolešću borila diljem svijeta, no nije odustala od nastavka putovanja. Samo bi povremeno, kada joj je bilo jako loše ili radi liječenja, otputovala u Njemačku, a na suvozačkom sjedalu zamjenio bi je njezin sin Martin.
Posljednje putovanje je odradila 2009. godine, a bolest ju je pobijedila 2010. godine, samo dva tjedna nakon što se i službeno vjenčala za Gunthera. Iako potpuno slomljen i onemoćao od 22 godine na putu, Gunther Holtorf je odlučio nastaviti i s Martinom i svojom prijateljicom Elke Dreweck posjetiti i preostale države koje je namjeravao upoznati s Christine.
No, tko si uopće može priuštiti 26 godina putovanja automobilom oko svijeta. Ako je vjerovati njemačkom avanturistu – svaki malo bolje stojeći njemački radnik ili umirovljenik. Ušteđevina, otpremnina i mirovina bili su sasvim dovoljni za pokrivanje troškova.
- Restorani i smještaj su najveći troškovi na ovakvom putovanju. Mi smo spavali u autu ili u prirodi i sami smo kuhali što smo kupovali u lokalnim trgovinama ili na tržnicama. Tako su nam najskuplji troškovi ostali gorivo te računi za transport automobila brodovima i trajektima između otoka i kontinenta. Kada sve to zbrojimo nismo trošili ništa više nego jedna prosječna obitelj koja je mirno živjela u Njemačkoj, rekao je svojevremeno Gunther.
Mercedes G-klase, zvan Otto je tijekom svojih putovanja "doživio" ono što u životnom ciklusu ne prođe niti 100 prosječnih terenaca. Otto je tako više od 100 puta putovao brodom u kontejneru, više od 200 puta trajektom na višednevnim relacijama, dok putovanja trajektom kraća od 24 sata Gunther nije niti brojao. Od gotovo 900 tisuća prevaljenih kilometara Otto je u teškoj terenskoj vožnji prošao oko 250.000 kilometara i nikada se nije ozbiljno pokvario.
- Bilo je sitnica, govorio je Gunther, no ništa što bi nas zaustavilo na dulje od par sati. Puknute gume i manji kvarovi. No u kutijama na krovu imao sam više od 400 rezervnih dijelova. Sve što se moglo pokvariti bilo je uvijek na raspolaganju.
Nije ni čudo da je njegov mobilni dom potpuno natovaren težio više od 3300 kilograma, zapravo mnogo više nego bi to po svojim specifikacijama smio. Iza prednja dva sjedala uređen je skroman krevet za dvije osobe, dok je prostor ispod njega i svaki preostali slobodni centimetar poslužio kao skladište, vode, hrane, odjeće, obuće, opreme...
Ukupno gledano Gunther je od 26 godina putovanja gotovo četiri proveo vozeći dok je pola godine propalo čekanjima na prelazak granice. Za vožnju dakle nije iskorištavao svaki slobodni trenutak. Nije želio putovati zbog postavljanja rekorda već zbog uživanja. U svakom mjestu bi se zadržao koliko je želio te nije imao striktni plan puta. Obožavao je slobodu da u svakom trenutku može krenuti i skrenuti kamo ga je volja.
Kako je Gunther sam govorio, 26 je godina vozio kao stara bakica, nikada brže od 80 km/h i zato nije imao problema. Osim jednom. Nekoliko mjeseci prije kraja avanture, na Madagaskaru, auto mu se otkotrljao niz 10 metara visoku liticu. Nije ozlijeđen, no Otto je trebao ozbiljnu intervenciju limara. Auto je prebačen u Njemačku gdje mu je zamijenjena čitava karoserija da bi se zatim Gunther uputio u posljednje dvije države na svojem putovanju – Irsku i Bjelorusiju.
Zanimljivo, tijekom puta kroz 215 zemalja od kojih su mnoge vrlo "egzotične" i divlje, Gunther sam nikada nije opljačkan ili napadnut. Čudno, jer u Iraku ga je uhvatio rat, u nekoliko drugih zemalja revolucija ili pobuna, a bio je i prvi stranac iz Europe koji je s autom ušao u tada ozloglašeni Mijanmar. Sa životinjskim svijetom je imao nešto više problema. Dva puta su ga napale hijene, a jednom slon. Na sreću bio je dovoljno brz za bijeg.
U 26 godina "lutanja" nikada nije podmitio niti jednog službenika, pripadnika lokalne milicije ili cestovnog razbojnika. Iako bi, prizno je Gunther, tako sve vjerojatno trajalo kraće, mito se jednostavno kršilo s njegovim njemačkim načelima. Umjesto toga, onima koji su bili napasni dijelio je karte sa svojim ucrtanim putem, nasmijavao ih ili jednostavno bio strpljiv.
U Vijetnam je ušao tek iz trećeg pokušaja nakon što je za dozvolu ulaska jednom agentu platio 2000 dolara, na dozvolu za Filipine je čekao šest godina, a najviše problema je bilo s, iznenađujuće, Japancima. Naime, Japanci službeno ne priznaju njemačke registracije stoga je u zemlju na kraju ušao uz karnet, poluilegalno, uz stalni strah da bi ga mogli uhititi i zaplijeniti mu auto. U najzatvorenijoj zemlji na svijetu – Sjevernoj Koreji, iznenađujuće nije imao nikakvih problema, dozvolu je dobio za samo tri dana.
Gunther Holtorf se za završetak avanture odlučio nakon ljeta 2014. godine. Vidio je sve što je htio i namjeravao, odnosno više od toga, a polako je zašao u godine u kojima ovakve avanture mogu postati kobne. Stoga se odlučio za avanturističku mirovinu. Otto i on više nikada nisu otišli zajedno na put. Auto je svoj "mir" pronašao u muzeju Mercedesa u Stuttgartu, a Gunther je živio miran penzionerski život do svoje smrti.