Cover shooteri iz trećeg lica su postali iznimno popularni u zadnjih nekoliko godina te se dobiva osjećaj da je žanr postao poprilično zasićen, pogotovo za konzole gdje je to praktički svaka treća igra koja izađe na tržište. Razlog tome ne znamo; može biti da je gameplay lagano napraviti copy/paste metodom nekog uspješnog naslova ili su se igrači jednostavno zasitili FPS-ova i svoje pucanje žele raditi s “pogledom iza ramena”. Bilo kako bilo, The Line je još jedan “pucač”, a izdvaja li se od ostatka možete pročitati u nastavku.
Prokleti pijesak
Radnja igre se odvija u Dubaiju, dragulju bliskog istoka kojeg je pomela golema pješčana oluja. Obzirom da baš nikog drugog nije bilo u blizini, Ameri su poslali svoju vojsku da evakuira građane. Tijekom evakuacije nešto naravno pođe po zlu, a vaša ekipa od tri hrabra komandosa je zadužena da provjeri što se dogodilo sa već poslanim vojnicima, a što sa svim civilima koji su još uvijek tamo. Tokom igre, naići ćete na pobunjenike koji se bune iz sebi poznatih razloga, teorije zavjere koje uključuju CIA-u te na jednog poprilično čudnog DJ-a. Priča koja drži igru na okupu stvarno nije ništa posebno (rijetko kada i jeste u ovakvom tipu igara), ali možemo joj dati prolaznu ocjenu jer nije isforsirana i ne nameće se u svakom trenutku, već postoji samo kako biste znali zašto ste došli iz nebodera u prvom poglavlju do nebodera u drugom poglavlju.
Sam gameplay je, moramo priznati, jedan od onih copy/paste koje smo spominjali u uvodu. Doduše ne radi se o cover shooteru u pravom smislu te riječi, ali način igranja neodoljivo podsjeća na Mass Effect, čak su i osnovne kontrole praktički iste, ali to nije loša stvar – ljudi su vidjeli nešto što funkcionira i odlučili to primijeniti na svojoj igri. U svakom slučaju bolje nego da su pokušavali “izmišljati toplu vodu” pa neslavno propali. U praksi to napucavanje izgleda ovako: sprint do zaklona>pucaj iza zaklona>sprint do novog zaklona>pucaj iza zaklona>ponovi beskonačno puta. Ono što developeri očigledno nisu shvatili je da ostale uspješne igre sa ovom mehanikom imaju nešto dodatno što ih čini zanimljivima, bilo da su to moći (vaše i/ili neprijateljske), raznovrsni neprijatelji, raznovrsna oružja ili nešto deseto što ih izdvaja iz gomile. Ovdje to nije slučaj – postoji rudimentarni oblik izdavanja naredbi svojoj dvojici suboraca koji se svodi na označavanje primarne mete i bacanje flash-banga, ali neprijatelji su isti u 95% slučajeva gdje će značajnija razlika biti nosi li na glavi šljem ili turban, vi ćete pucati iz nekoliko različitih oružja, ali koja u praktičnoj upotrebi nemaju značajnijih razlika (izuzev snajpera, bazuke i pištolja koji se naravno razlikuju od klasičnih pušaka, ali ih koristite iznimno rijetko). Sve to igru čini repetitivnom i zamornom jer vam nakon određenog vremena jednostavno dosadi napucavati se na apsolutno isti način sa apsolutno istim neprijateljima.
Related contentVidi se da su developeri te neprijatelje pokušali napraviti donekle pametnima, ali to im nažalost nije baš u cijelosti uspjelo. Nema baš nikakve konzistentnosti u njihovom ponašanju, nekad će jurišati prema vama kao “muhe bez glave”, a nekad će se sakriti iza nekog zidića i neće izviriti bez obzira koliko vi čekali pa ćete morati doći do njega i ubiti ga s leđa. U takvim situacijama je očigledno loše programiranje jer očito je da skripta za A.I. nije u potpunosti usavršena. Prava šteta jer u određenim trenucima se vidi da su bili na pravom putu. Kako to biva u takvim igrama sa ograničenom umjetnom inteligencijom, brojnost je ono što neprijateljima daje snagu, a brojnost vaših neprijatelja je impresivna. Nije ni čudo da Amerikanci šalju vojnike u sve ratove kada, barem po Spec Ops-u, jedan njihov bataljun sadrži 10000000000000 vojnika. Barem smo dobili takav dojam s obzirom na činjenicu koliko smo ih poslali u “nebeska lovišta”. Tako da ćemo još jednom ponoviti ono što je očito lajtmotiv cijele igre, a to je kronična repetitivnost.
Tko još ide u Dubai?
Kao što smo već spomenuli, kompletni Dubai je prekriven pijeskom, što je igri dalo određenu postapokaliptičnu atmosferu. Ceste su krcate napuštenim autima, ostaci srušenih aviona vire iz pijeska, a na zgradama je staklo ostalo na svakom desetom prozoru. Sve to uopće ne izgleda loše, dapače detaljno i grafički dorađeno, samo što je šteta što zbog linearnosti same igre ne možemo imati veću slobodu kretanja. Ovako smo ograničeni na samo mali dio onoga što je moglo biti, a nakon što raščistite svoj peti neboder neće vam se baš htjeti ići ponovo u još jedan. Glasovi su svi do zadnjeg odrađeni u tipičnoj vojničko-mačo maniri što se moglo i očekivati, ali izdvojit ćemo odličnog DJ-a koji je svojom pojavom stvarno nešto posebno.
Svjesni smo da se u ovim vrućim ljetnim mjesecima broj igara koje izlaze na tržište smanjuje, a i one koje izađu su jednostavni žanrovski stereotipi oko kojih se ne treba puno mučiti. Spec Ops je klasičan primjer takve igre; ona je iznimno jednostavna u svom konceptu i služi trenutnoj zabavi, a kad ju završite sumnjamo da ćete ju opet zaigrati. Preporučujemo ju onima kojima je do malo “puškaranja sa pogledom iz ramena”, a odigrali su sve bolje naslove iz žanra izašlih u zadnjih 7-8 mjeseci, a ako vam je do prave igre sa sličnim gameplayom odigrajte Max Payne 3, čak i ako ste ga prešli, odigrajte ga opet!