Blades of Time

Blades of Time je spiritualni nastavak igre X Blades iz 2009. Iako ne nosi isto ime, protagonistica je ista te je igra kao cjelina pokušala isto kao i X Blades, a to je stvoriti akcijsku avanturu tipa God of War ili Darksiders samo sa plavušom u bikiniju i dvije katane te asortimanom pušaka i elementalnih magija. Prethodnik je najviše “fulao” kod gameplaya, a kakve su izmjene u međuvremenu možete pročitati u nastavku.

Vrijeme kao oružje

Prezentacija priče je od početka do kraja pomalo spetljana, nedorečena i općenito loše predstavljena. U uvodnoj animaciji je takav košmar da je jedina stvar koju ćete izvući iz nje ta da je Ayumi lovac na blago i da se, kad je dodirnula čarobnu sferu, prebacila na tropski otok koji krije svakojaka zlata te je dobio ime po zmajevima (ironično zmajevi su praktički nepostojeći). Za razliku od X Blades-a gdje je priča i bila donekle solidna, ovdje je stvarno zakazala i neće biti čudno ako sekvence koje ju pričaju počnete u cijelosti preskakati.

Ono na čemu se definitivno radilo je gameplay koji sada, iako poprilično jednostavan (ali pomalo bugiran) pruža dosta zabave. Borba je brza i fluidna, koristite se mačevima, puškama i magijama, odnosno specijalnim potezima. I mačeva i pušaka je mnogo, a svi imaju svoje karakteristike pa vi možete izabrati koji vam najviše odgovaraju. Magije su pomalo drukčije jer njih dobivate od kipova koji mogu govoriti kako prolazite kroz igru. Nećete moći imati sve magije, već ćete svaki put dobiti izbor od njih par, a na vama je da izaberete koju želite; ponekad će čak biti dodan i ne-elementarni tako da i taj tip napada valja pridodati raznolikosti. Neprijatelji su, pa samim time i borba, repetitivni, ali ta činjenica nam nije previše umanjila zabavu, čak ni nakon nekoliko sati igranja. Zbog jednostavnog načina izvođenja combo-a, čime punite magiju, borbe su zanimljive pogotovo kada se tu ubace dash (odnosno evade) i dalekometno oružje pa je razina zabave na konstantno visokom nivou.

Najzanimljiviji dio gameplaya je ujedno i onaj sa najviše problema. Manipulacija vremenom nije ništa novo, ali način na koji je izvedena je poprilično specifičan. Naime, uporabom ove sposobnosti stvarate svoj duplikat koji ponavlja radnje koje ste vi netom izveli, što developerima otvara mogućnosti kako u raznim zagonetkama tako i u samoj borbi. Ovaj element igre svakako daje dodatnu dimenziju i diže ju iz prosječnosti, barem što se kreativnosti tiče. Nažalost ponekad je, pogotovo kod zagonetki, teško kontrolirati kretanja koja nisu precizna u “ponovljenim” kretnjama. To posebno vrijedi za skokove koji moraju biti precizni. Na sreću checkpointovi su česti tako da ako upadnete u provaliju zbog igre, ona će vam to oprostiti i nećete morati ponavljati veliki dio nivoa.

Spomenuti platformski elementi su možda i češći nego u sličnim akcijskim avanturama. Često ćete skakutati sa jedne strane mape na drugu, a za razliku od većine sličnih igara nema nekog nevidljivog zida koji ograničava doskok. Može se skočiti na sve što je izbočeno i na što se može dočekati, ali isto vrijedi i za padanje. Zato što nevidljivog ograničenja nema, možete pasti ukoliko niste oprezni i ne gledate gdje stajete što je posebno bitno za borbe uz liticu. Naš je savjet da skačete u zabačene kutke što je više moguće jer nikad ne znate gdje se skriva neko vrijedno blago.

Light Lara Croft

Grafika, iako nije posebno artistički dojmljiva, je lijepa i šarena, pa ju je ugodno gledati, isto kao i glavnu junakinju koja neodoljivo podsjeća na ranu Laru Croft. Očigledno je koja je bila ciljna skupina igrača dok se igra razvijala, ali u svijetu igara to nije ništa novo pa ovakav potez ne treba posebno osuđivati. Iako je za oko ugodno, za uho baš i nije jer nažalost voice acting je odrađen u skladu sa pričom – razočaravajuće. Ono što je, kako igra odmiče, posebno zamarajuće su Ayumini komentari koji zvuče kao da ih govori hiperaktivna tinejdžerica koja se, eto, baš super provodi.

Kako su došle ljetne vrućine u Lijepu Našu, igre koje se odvijaju na tropskim otocima su nam podsvjesno vrlo privlačne (pa čak i oni dijelovi koji su malo hladniji). Igra je, kad se gleda objektivno, čisti prosjek, ali je iz nekog razloga i poprilično zabavna. Podsjeća nas na X-men Origins: Wolverine ili čak prastari Freedom Fighters koji su doduše bolje igre (pogotovo FF), ali su isto imale zaraznu igrivost te vas jednostavno tjerale da im se vratite na “još 10 minuta”, a zbog toga ju mi preporučujemo svima željnima malo bezazlene zabave.